Američka krovna udruga za hranu i lijekove FDA ili Food and Drug Administration je 2004. godine odobrila primjenu VeriChip-a za implantaciju na ljudima. Da stvar bude gora VeriChip je RFID vrsta čipa ili radio frekvencijski identifikacijski mikro čip. Na tržište ga je izbacio PositiveID, tvrtka koja se nalazi u koncernu Applied Digital Solutions.
Na pritisak javnosti i mnogih udruga za ljudska prava, njegova proizvodnja i marketing se prekinula 2010. No ono što jako čudi je da on nije zabranjen za upotrebu na ljudima i da se još uvijek može dobiti na narudžbu. Koliko je ova obavijest o prekidanju njegove proizvodnje smiješna pokazuju identični čipovi istog proizvođača koji se masovno implantiraju u kućne ljubimce i ostale životinje, kao što vidite na gornjoj slici.
Osim činjenice da je VeriChip složena komponenta elektronike koja je u stanju odašiljati i primati podatke (kodiranje čipa s 16 znamenki unikatna za svakoga ponaosob) on je obložen silikonskom kapsulom, tako da je po zdravlje opasan na različite načine.
Web tiskovine Wired News i Associated Press su izdale istraživačke članke u zadnjih deset godina o povezanosti ovih čipova s različitim kancerogenim oboljenjima od zloćudnih tumora do rakova, čak i čipovi koji su postavljeni u kapsulice od stakla, pokazali su da uzrokuju maligne i galopirajuće rakove na testnim štakorima s postom smrtnosti od 1-10% u zavisnosti gdje se čip implantira, te uzrokuju Li-Fraumeni sindrom s atipičnim svojstvima.
Nakon što su ove tiskovine objavile podatke, prodaja i implantiranje VeriChip-ova je pala za 40% te im je za toliko i pala vrijednost dionica na burzama. Sam proizvođač ovih monstruoznih naprava se branio činjenicom da FDA nije našla nikakve negativne simptome na ljudima i životinjama koje bi njihov proizvod mogao uraditi. Psi su na primjer mnogo otporniji na stvaranje malignih tkiva nego li ostali kućni ljubimci i ljudi koji razvijaju brzo takve bolesti uz pomoć elektroničkih stranih tijela. U ovom slučaju najviše ljudi koji su u sebe ubacili VeriChip, da bi im se tobože promatralo zdravstveno stanje i automatski dijagnosticirale bolesti (iako ovi čipovi nemaju senzore koji bi mogli tako nešto uraditi već služe isključivo za identifikaciju) su razvijali sarkome i druge poražavajuće popratne efekte uzrokovane ne samo stranim tijelom već radio zračenjem elektroničkog čipa, ljudi koji su imali implantirane ove čipove su jako često dobivali simptome slične asbestozi iako je proizvođač tvrdio da nema azbesta u čipu ili omotnici čipa. Consumers Against Supermarket Privacy Invasion and Numbering ili CASPIAN je udruga koja je prva progovorila o izazivanju kancerogenih oboljenja u miševima u koje je implantiran ovaj čip, Doktorica Dr. Katherine Albrecht sa Sveučilišta Harvard prva je dokazala porazno djelovanje ovih čipova na živa bića i ljude u koje se implanitra ova kancerogena naprava. Antichips kojeg je osnovao CASPIAN je izdao mnoge znanstvene studije koje otkrivaju koliko je RFID čip opasan po ljude i životinje te su otkrili kako je moćni politički lobi gotovo progurao legalno i prisilno masovno čipiranje u SAD-u 2006.
Da stvar bude gora, gotovo mafijaško lobiranje velike industrije u Americi se udružilo s Američkom Liječničkom udrugom što je rezultiralo oficijelnom izjavom 2007. ove udruge da „RFID čipovi za implantiranje mogu pomoći u identificiranju pacijenata i da zbog toga povećavaju sigurnost i efikasnost brige o pacijentima, i da ni stoga ovi čipovi osiguravali sigurni pristup kliničkim informacijama.“
Udruge za građanske slobode i mnogo liječnici su se više od deset godina borile protiv pokušaja legalizacije čipiranja ljudi ali im to nije uspjelo glede životinja, za sada većina razvijenih zemalja svijeta zakonski regulira to isto čipiranje, bez obzira što su čipovi dokazano opasni po zdravlje živih bića nositelja čipa. Nevoljko odustajanje od čipiranja ljudi se dogovorilo 2010. No to zasigurno ne znači da se takvi pokušaji ne planiraju u bliskoj budućnosti. Dan danas ista firma proklamira čipiranja djece u svrhu onemogućivanja otmica ili lociranja otetog ili izgubljenog djeteta, tako da svaki roditelj može „zatražiti“ čipiranje djece ako pati od paranoje, bez obzira na ugorženost zdravlja tog istog djeteta od čipa.
VeriChip i njegovi zagovornici tvrde da se čip može implantirati samo u dogovoru s roditeljima ili odraslim osobama koje nešto tako žele no slučaj objavljen na stranici Natural Society od dana 08.11.2011. pod naslovom: Čovjek tuži bolnicu zbog nelegalnog implantiranja čipa“ kaže sljedeće:
Danac je podigao pravnu tužbu protiv bolnice Alexandra zbog tajnog implantiranja mikročipa u njegovo tijelo za vrijeme operacije 1988., zbog čega je mislio da gubi razum jer je „čuo glasove nakon što su mu probodena pluća.“ Mogens Tindhof Honore je imao operaciju prsnog koša i pluća u spomenutoj bolnici, no 1997. rendgenom je ustanovljeno da ima metalni instrument koji sadrži mikročip u lijevom dijelu pluća. U vrijeme kada je gospodin Mogens Tindhof Honore imao operaciju i bolnici Alexandra on je bila državna bolnica pod upravom Ministravlja Zdravlja Danske.
Nakon operacije pluća nesretni čovjek je čuo glasove, mislio je da polako ludi i stalno je iskašljavao krv iz pluća. Zbog svega toga bojao se za svoje zdravlje i odlučio je u istoj bolnici napraviti detaljni pregled, no ista bolnica mu je odgovorila da on nikada nije bio na operaciji u istoj.
Trenutačno je u planu implantiranje istih RFID čipova u hranu, barem je to plan Hannes Harms-a koji je patentirao sustav probavljivih RFID čipova s kojima bi bila obilježena i praćena hrana i hrambeni proizvodi sustavom NutriSmart. Kome je potrebno da čipovi ovako ili onako dospiju u ljudska biča mi ne možemo sa sigurnošću reći no svakako nas uznemirava i ograničava i ovako smanjenje ljudske slobode kretanja prijeteći da se pretvorimo tek u skup kodova i identifikacijskih brojeva.
renutačno je u planu implantiranje istih RFID čipova u hranu, barem je to plan Hannes Harms-a koji je patentirao sustav probavljivih RFID čipova s kojima bi bila obilježena i praćena hrana i hrambeni proizvodi sustavom NutriSmart. Kome je potrebno da čipovi ovako ili onako dospiju u ljudska biča mi ne možemo sa sigurnošću reći no svakako nas uznemirava i ograničava i ovako smanjenje ljudske slobode kretanja prijeteći da se pretvorimo tek u skup kodova i identifikacijskih brojeva.
