"Zaista, kako je moguće da u jednom kršćanskom Rimu milijun homoseksualaca sudjeluju u gay paradi bez ijednog incidenta, a u Splitu se može dogoditi onakav užas kakvom smo svjedočili? U društvu gdje ni žena nije ravnopravna, uistinu bi bilo naivno za očekivati da će rulja imati srca za drukčije, pa tko god oni bili, pogotovo dok je kritika za njihovo neljudsko ponašanje jedva deklarativne prirode, a oni od kojih bi trebali čuti zadnji glas razuma jer se nazivaju pastirima svoga stada, hladno dobiju odgovor da su pederi dobili što su htjeli jer prirodno je, normalno i očekivano bilo da dobiju po sebi. «Ubij pedera, ubij Srbina, ubij svakoga tko se usuđuje prkositi našim vrijednostima, ovdje na predziđu kršćanstva gdje stoljećima sanjamo o vlastitoj državi u kojoj ćemo mi određivati pravila i hrvatskim kamenom razbiti glavu svakome tko se usudi misliti, kamoli reći ili učiniti drukčije»….
Što to treba biti u glavi nekoga da digne ruku na bližnjega zbog toga što misli drukčije, ponaša se drukčije? Osim psihologije rulje, potrebe identificiranja s ikim pa onda i ruljom, a najčešće radi nedostatka vlastite ideje, kreativnosti; što to dođe čovjeku da iziđe na ulicu, zakrve mu se oči i da ide smišljeno, s predumišljajem napasti drugo ljudsko biće? Što to duboko psihički ne valja s osobom koja se zaredila u svećenike, da hladno novinaru kaže «bacio bi i ja kamen, samo da me nije strah od policije bilo»? Kakva je to zlatna tradicija, vjera, religija, identitet… radi kojih vrijedi i moguće je pretvoriti se u manijaka, životinju i nasrnuti na drugo ljudsko biće? I tko normalan, s imalo empatije, čovjekoljublja, može opravdati takvo ponašanje?
Većina u Hrvatskoj, pa čak i među onima koji su s punim pravom osudili ponašanje rulje u Splitu, u prosječnoj raspravi na ovu temu obavezno će se ograditi uz ono bitno «ali» i naglasiti – čisto da se zna, ja sam protiv tih pedera. Nevjerojatno je koliko smo, kao društvo, isključivi i netrpeljivi prema svemu što je drukčije. I nevjerojatno je i bolno kontradiktorno, kako baš one tradicionalne, kršćanske sredine, u pravilu prednjače u tom iracionalnom, suludom ponašanju. U toj mjeri da dobar dio tih ljudi uistinu vjeruje da imaju božansko pravo mrziti homoseksualce jer na taj način brane Boga i ono božje u sebi, iako to nema veze sa zdravim razumom, ali niti s religijom u koju se tako kunu. Temeljna poruka kršćanstva je ljubi bližnjega i ne radi drugome ono što ne želiš da rade tebi. I uz svu dogmu, tradiciju, stoljetno razvijanje kršćanstva u duhu vremena i interesa katoličke crkve tijekom vremena, taj temeljni aspekt religije koja ima između milijardu i dvije milijarde sljedbenika diljem svijeta, ne smije se i ne može pretpostaviti ičemu drugome. Ali na žalost, obično se dogodi upravo to. Pogotovo kad se temelji kršćanske ideje tumače kako se kome svidi, ili kad oni na kojima je ogromna odgovornost da tu pozitivnu, ideju ljubavi prenose na druge, zataje, i pretvore o oruđe Sotone, u instrument mržnje i nesnošljivosti. Već dvije tisuće godine mnogi sustavno zaboravljaju što je smisao i temelj kršćanstva i učenja Isusa Krista i onda poput vještih odvjetnika, koriste to za široka, često oprečna shvaćanja plodno religijsko tlo, za različita tumačenja, za opravdanje vlastitih demona, za mržnju, nesnošljivost i obračun s drugima.
“Kad se lijepo upakirana gomila laži uspije prodati narodnim masama polako i sistematski tijekom nekoliko tisuća godina, onda se istina smatra totalnom besmislicom, a onaj koji ju propovijeda – totalnim luđakom” (J. Dresden)
Konkretno, kada je o splitskom slučaju i napadu na homoseksualce riječ, nema nikakve sumnje da oni najzagriženiji rade to upravo zbog vlastite seksualne nesigurnosti, a često i inferiornosti, nemogućnosti da se izraze, da budu seksualno zdrava bića. Nažalost, i tome je u mnogome doprinijelo upravo stoljetno manipuliranje vjerom jer za mnoge seksualne devijacije krivo je sotoniziranje ljudske seksualnosti, nametanje krivnje, stavljanje žene u jedan krajnje nehumani odnos i slično radi čega Crkva uvelike i sama ispašta kroz pedofilske afere, «vanbračnu» djecu svećenika, nezadovoljstvo dijela klera zbog celibata, česte homoseksualnost u vlastitim redovima (vrhunac licemjerja) itd. Većina velikih religija je isključivo patrijarhalna i žene su često u drugom planu, bilo to radikalno kao u Islamu ili nešto sofisticiranije kao u kršćanstvu gdje je unutar Crkve žena sluškinja i ne može napredovati niti na razinu župnog ili kvartovskog svećenika, kamoli do pozicije biskupa ili nedajbože pape. Na stranu sad sve filozofiranje, teologija i pametovanje – činjenica je da se u tradicionalnom hrvatskom kršćanskom svjetonazoru zna gdje je ženskama mjesto. Od madraca nadalje. I amen.
Kako će društvo koje ne može podnijeti niti da žena bude ravnopravna s muškarcem, dopustiti pederluk? I tu onda više nije bitno što je bilo u početku, kako je sve počelo, što je bio ( i trebao ostati, danas više nego ikada) smisao vjere, temelj religije – sadržaj prestaje biti bitan, a rulja kreće u obranu forme. Kad rituali, tradicija i običaji postanu važniji od one temeljne poruke i cilja, onda definitivno nešto nije u redu, nešto opasno ne valja. I sve snage onda treba uperiti u obranu onoga bitnoga, a ne zataškavanje grijeha i pokušaj opravdanja nevaljaloga. Izjednačavanje agresora i žrtve po sistemu – jest da nasilje nema opravdanja ali zaboga, ovi su pederi, normalno je da će dobiti po sebi! A ovdje se događa upravo to. Ništa na svijetu ne može biti važnije od prava bilo kojeg člana društva da bude ono što želi biti, dok god ne ugrožava time drugoga. I tu sve počinje i prestaje. Opaska da svojim ponašanjem oni drukčiji provociraju većinu, pritom je neozbiljna i neutemeljena. Samo kad bi ljudi mogli, htjeli, gledati oko sebe srcem i staviti se u položaj žrtve, baš onako kao uči temeljna figura kršćanstva Isus Krist. Jer onaj splitski kršćanin koji smatra da homoseksualci ne bi trebali tražiti glasno svoja prava, neka se samo zamisli kako u Pančevu ili Nišu sa stotinjak istomišljenika prosvjeduje za svoja, u tom slučaju nekakva manjinska, tradicionalno hrvatska prava, bilo što iz vlastite palete bitnoga. Bi li onda htio da ga većina prihvati, dopusti mu da diše? To što je većina, ne daje joj pravo da tlači. Baš suprotno, nameće joj odgovornost da brine za one slabije, one kojih je manje. Jer, čak i da ne rade to iz striktno humanih, ljudskih ili vjerskih razloga, moraju raditi to makar iz pragmatičnih razloga. Jer kaže ona pametna:
« Kad su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac. Kada su došli po Židove, ja sam šutio; jer nisam bio Židov…. Kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni…» A jednom ni pedera neće biti. Kršćanskom analogijom, kad prvi od ovih nasilnika dođe pred božji sud, teško da će mu proći filozofija « napao sam pedere braneći božji i svemirski zakon prema kojima je homoseksualno neprirodno», i prije da će dobit ulaznicu za jednu od vrućih razina pakla… Homoseksualci ne rade parade jer im se paradira, nego je priča krenula s ciljem da se ti ljudi izbore za prava za koja smatraju da su im oduzeta, jer se osjećaju zakinuto od većine. A iz slučaja Split je i više nego očito da imaju itekako razloga smatrati se ugroženo. Sve to u državi koja svaku priliku koristi da istakne svoju kršćansku pripadnost i statistički podatak od 90 posto kršćana. Ajme, naciji u kojoj ta kršćanska većina diže nacističku desnicu i krvavih očiju urla «ubij, ubij…» Pokušajmo još radikalnije sagledati priču i zamisliti da su homoseksualci većina i da su gađali iz topova, kamenovali i vampirski režali na manjinu koja je organizirala posjet svoga vjerskoga vođe. Ako odstranimo emocije, tradiciju, ideologiju i svedemo priču isključivo na gole činjenice, ispada kao neke bitnije razlike tu nema. I jedni i drugi temeljno se zalažu za ljubav, bila to ljubav prema starome čovjeku u Prada cipelama ili vlastitom spolu, stvar je isključivo gledišta, percepcije, koliko god to zvučalo nekome blasfemično, grezo i ludo. Sve ostalo je licemjerje. Traženje sivih nijansi, igranje đavoljeg odvjetnika u tobože isključivo božjoj i božanskoj igri. Bilo da u ime svoga Boga ideš u križarski rat, spaljuješ vještice ili Srbe ili pedere, griješiš. I kršćanskom analogijom, pakao ti ne gine. Griješiš jer si se ogriješio o zakon, jer si se ogriješio o ljudskost i na kraju, jer si se ogriješio prema Bogu, pod uvjetom da si iskreni vjernik i da nisi licemjer.
U vjeri se uzima sve ili ništa, a ako je religija postavljena tako da od nje možeš uzimati ovisno o prigodi, onda s tom religijom nešto ne valja. U svim svjetskim religijama jedno je nepromjenjivo – čovjek je dobio na poklon fenomenalan dar života i ni za što na svijetu ne smije mu se to pravo ugroziti i svakoga čovjeka treba voljeti kao svoga brata. Nikome ne treba poseban tumač da to shvati i svatko će na kraju, u što god vjerovao, osobno odgovarati za sve što je učinio. U kršćanskoj priči, pred Bogom ga neće obraniti filozofija – «svi su, pa sam i ja» ili učinio sam to u ime božje. To su sranja samo takva i zaključno, takva su razmišljanja nakaradna, neljudska i prilično nezrela i glupa.
Ali nije problem u religiji. Problem je u tumačenju religije i najviše u tome da pod utjecajem religije većina ljudi zaboravljaju da imaju vlastiti mozak. Bilo da to zaboravljaju namjerno, jer im je tako lakše, jer im je baš super nabacivat se kamenjem (mačem, kalašnjikovim, lovcem F-16) u ime Božje i dobiti još podršku od lokalnih pastira, ili da to rade jednostavno zato što su indoktrinirani, izgubili svoje JA, pretpostavili sebe stadu. U oba slučaja, njihovo je ponašanje za svaku osudu. A jedino što je veći grijeh od gubljenja sebe je namjerno nastojanje da se i drugome nešto oduzme. A kad to rade oni na položajima, kad pastir uzme za pravo da s pozornice poziva na linč ili opravdava to zlo na bilo koji način– onda je to vrhunac i savršeni dokaz sotonske intervencije. Kad bi se igrali Bogova i krenuli analizirati tko je veći grešnik i što je veći grijeh – opravdavati nasilje i braniti drugome da bude ono što jeste ili tobože neprirodno izražavati seksualnost – bojim se da bi oni prvi više stradali. I to po kojoj god velikoj svjetskog religiji pravila pisana bila. U biti, tko to sebi daje za pravo da odlučuje za drugoga o nečemu tako intimnome kao što je seksualnost? Naravno, rulji koja pojma nema kako su religije nastajale, sve se svodi na ono što kaže lokalni svećenik, a ako je još i taj nevaljan, njeguje kult linča – onda ajme njemu i njegovim ovcama. Jer sve je u tumačenju, u percepciji, a pogotovo kada je o kršćanstvu riječ, religiji koja je već dvije tisuće godina kontradiktorna kao malo koja druga. Istini za volju, nije oduvijek bilo tako, ali od Konstantina na ovamo, upravo je tako. Jer za onoga prosječnog vjernika koji vjerojatno ne zna ni tko je Konstantin, niti što je židovski Stari zavjet, kako je kršćanstvo nastalo i što su tradicionalne, drevne mudrosti te religije a što produkt ljudske intervencije kroz povijest, uz sve to najčešće je sve što zna o vjeri za koju je spreman zatući pedera doznao od svog provincijalnog lokalnog župnika, u Bibliji je jednako prihvatljiva ona «oko za oko, zub za zub», kao i ona «ljubi bližnjega». Sukladno tome i ovisno od situacije do situacije, on će onda oprostiti ili zatući pederčinu. Logično, uz blagoslov božji.
Srećom, ova hrvatska država ipak je sekularna. I koliko god se manipuliralo statistikama, građani nisu baš tako glupi kako nekima možda izgleda, a slično je i u drugim «kršćanskim» zemljama poput Italije i Španjolske pa je za očekivati da će razum prevladati. I koliko god to neki željeli, ta zadrta sranja sve će manje prolaziti u budućnosti. I jako je važno da svi segmenti društva rade na tome, na ozdravljenju zajednice od gluposti i tradicionalnih lažnih opravdanja poput toleriranja premlaćivanja supruga i prihvaćanja uz opasku «ako te muž prebio, mora da si zaslužila», jer ipak je Crkva tek prije jedva 500 godina prihvatila da žena također ima dušu; a tko zna, možda za 500 godina bude prihvaćeno da i žena ima biološke predispozicije da doživi orgazam. Ipak je do prije pedesetak godina i na «uljuđenom zapadu» vladalo općeprihvaćeno mišljenje da samo muškarci imaju pravo na seksualni užitak. I onda jednome takvome, psihički neuravnoteženom, seksualno nezadovoljenome dođu dva mulca koji uživaju – pa naravno da će popizditi, da će zapjeniti i puknuti. On bogobojazan, sve radi kako treba, pravi katolik i Hrvat, a seks nula bodova. A ovi se ševe sve u 16 i još od toga rade paradu! Ma ne može to tako, ne u gradu Keruma. I to jedva sedam dana nakon Papina posjeta. To što je Papa zagovarao toleranciju i ljubav prema bližnjima, koga briga. Dok god se religija može tumačiti kako kome odgovara, a kler svojim porukama išao u prilog tome, zadrti će ostati zadrti, a njihove duše neće se razviti. A Isusu će uvijek biti draži pederi od onih koji ih napadaju, što bi trebalo biti tako logično i jasno svakome tko je ikad bio na vjeronauku ili na misi. Samo kad bi htjeli čuti poruku. Lakše je biti dio rulje nego stati u obranu bližnjega, još onoga ugroženoga bližnjega. Oni ljudi, heteroseksualni građani koji su u Splitu stali uz tu manjinu, oni su istinski kršćani, ponos svoga grada, svoje nacije, svoga naroda i religije, bilo da joj kulturološki ili direktno pripadaju. A svećenik koji za nizozemsku političarku može onako necivilizirano reći «ta smrdljiva nizozemska njuška» ljudsko je škukucije, jad i bijeda, sramota i očito duboko frustrirana ličnost s velikim unutarnjim problemima, vrlo vjerojatno upravo na seksualnoj bazi."
