Komunikacija s drugima

Postoji li nešto što vas posebno živcira u komunikaciji s drugima, što ste zapamtile kao obrazac koji se ponavlja češće/rjeđe/ponekad?

Po pitanju komunikacije općenito, najviše me smeta:
1) Kada druga strana:
- ne sluša, a trebala bi
- često/stalno me prekida i "upada mi u riječ"
- ponaša se kao da je najpametnija osoba na svijetu i sve je baš onako kako ona to misli/kaže.
2) Kada ja želim/imam nešto važno za reći i/ili objasniti, a druga strana mi to ne dopušta, jer bitno samo što on-a ima za reći i ja moram slušati.
3) Konflikti. Kada se nešto pretvori u nepotrebnu i besmislenu raspravu i kulminira svađom.
4) Izbjegavanje same komunikacije kada je ona (prijeko) potrebna.
5) Ostalo, čega se u ovom trenutku ne mogu sjetiti.

Živcira me neuvažavanje, glumatanje, potreba da se uvijek kaže nešto jaaako pametno i intelektualno, dakle isfuravanje nekakve intelektualnosti nauštrb uvažavanja tuđeg stava.

Prvo, sve navedeno. Dalje:

- nepoštivanje tuđeg privatnog prostora, što rezultira malo-pomalo odmicanjem od osobe i do 3 km, ovisno o duljini razgovora
- pretjerano tapšanje po ramenima i višak dodira općenito. Ne govorim o prijateljima nego o poznanicima koje niste vidjeli od vrtića
- necivilizirani razgovori- dakle deranje po tramvaju da drugoj osobi bude neugodno, pljuvanje, psovanje..

Prekidanje, unošenje u lice, pretjerano psovanje (ne volim psovke), kad ljudi gledaju pored mene dok govorim, na što se počnem osjećati krivom misleći da ih davim i onda imam tendenciju da maximalno skratim priču, ne volim kad sam ja ta, naročito pri upoznavanjima, koja postavlja pitanja razvijajući ragovor. onda se osjećam k'o nametljivi novinar koji intervjuira neku nezainteresiranu i pasivnu osobu. ne volim kad su ljudi toliko uplašeni komunikacije s drugima da nabiju guard zezancije, smatrajući sve živo intimom kad se radi o komunikaciji, pa onda piče po neosobenoj zezanciji da slučajno ne bi rekli neko svoje ozbiljno mišljenje o nečemu (filozofski vrvi takvima). Ne volim držanje monologa, shvaćanje sugovornika kao publiku a ne kao sugovornika, dakle, da je osobi svejedno tko sjedi na sugovorničkom mjestu, bitno da netko sjedi, ne volim intelektualiziranje. Npr., osoba priča o vedskim bogovima i kaže mi: "jesi li možda čula o tome?"ili još gore "ne vjerujem da si čula". pristojno je pokazati makar ni na čemu utemeljeno a priori poštovanje prema sugovorniku i reći "Sigurno si čuo/čula" ili "Vjerovatno si čuo/čula". Ne volim samohvalu, joj, to me strašno nervira.

Imam problema s time, ili jako puno pricam ili stalno sutim i onda nitko ne zna zasto se tako ponasam i stalno me ispituju i onda ja nekada popizdim pa se pocnem derati.
Tako da:
-mrzim svoj temprament jer mi sejebe komunikaciju s drugima zbog toga sto brzo eksplodiram
-ne voim se derati, niti volim kada se netko dere na mene
-mrzim sto e komunikacija dosta cesto bazira na mobitelima i onda je sjebano kada ne rade pa nastane cijela drama jer sam ja "izgubljena u Amsterdamu'' ili me netko ukrao
-mrzim sto se moram javljati drugima da bi se uvjerilili da sam u redu
-zivcira me kada se u komunikaciji moraju objasnjavati postupci jer ne volim objasnjavati samu sbe
-mrzim sto mi je komunikacija s drugima teska

Uh Huh Her je napisao/la:

Imam problema s time, ili jako puno pricam ili stalno sutim i onda nitko ne zna zasto se tako ponasam i stalno me ispituju i onda ja nekada popizdim pa se pocnem derati.
-ne volim se derati, niti volim kada se netko dere na mene
-zivcira me kada se u komunikaciji moraju objasnjavati postupci jer ne volim objasnjavati samu sebe
-mrzim sto mi je komunikacija s drugima teska

potpisujem