Ovo je forum za sve lezbijke i bi žene koje se osjećaju femme i vole iste takve žene. Ženstvenost nije striktno određena kategorija. Ona ovisi o samoidentifikaciji. Ako se identificirate kao femme i volite druge femme, ovo je mjesto za vas!
 
Početna stranicaLipstick portalCalendarFAQPretraľnikČlanstvoKorisničke grupeRegistracijaLogin

Share | 
 

 By the rivers dark

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
Nepenthe
Dark angel


Posts : 626
Join date : 21.05.2009
Dob : 34
Lokacija : Galactica

PostajNaslov: By the rivers dark   sri ruj 02, 2009 6:18 am

Svi smo barem jednom u životu prolazili kroz teško i bolno razdoblje, iskusili očaj, upali u depresiju. Što nas ne slomi, ojača nas. Kako se nosite sa takvim trenucima:
- povučete/zatvarate se u sebe i želite to proći on your own, bez da nekoga "opterećujete" ili da drugi raznim pitanj(c)ima opterećuju vas?
- otvoreno o svemu (po)razgovarate s nekom bliskom osobom na koju se uvijek možete osloniti?
- ne ustručavate se otići kod psihologa kao neutralne i stručne osobe, koja će vam pomoći (ako naletite na takvog/takvu)?
- pribjegavate nekoj destruktivnoj mjeri/lošoj staroj navici, jer kada ste već toliko "u banani", imat ćete kasnije dobro opravdanje zašto ste to učinili?
- something else?
Što vas tjera da se borite? U čemu pronalazite snagu i nadu, kada vam se čini da ju više nemate?
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Judina sestra
...and Judas priest


Posts : 1002
Join date : 23.04.2009
Dob : 31
Lokacija : Zagreb

PostajNaslov: Re: By the rivers dark   sri ruj 02, 2009 7:29 am

Opet dobra tema thumbs up
Ja kako kad i zavisno što uzrokuje depresiju i očaj. Moje ponašanje i podnošenje očaja i depresije se mijenjalo kako sam se mijenjala i ja sama. Kad sam bila u pubertetu, rezala bih se i plakala. Sada se više ne režem, ali plakanje pomaže. Kada me nešto slomi, imam već određeni scenarij; ne požurujem se u bodrenju same sebe da ustanem i borim se, nego pričekam da skupim snage za to.
Nisam nesklona potražiti stručnu pomoć, ali s obzirom da su što se tiče toga pare nesklone meni, obično je ne potražim. Ako je u pitanju nešto što mogu sama, onda to sama proživim. Primjećujem da s godinama sve manje trebam tuđi oslonac. Ipak, ne mogu reći da mi ljudi nisu potrebni, imam par ljudi kojima kažem svoje muke. Većinom znam kako riješiti problem, većinom nisam bespomoćna, pa od drugih trebam samo mali push. Obraćam se tim ljudima zavisno od toga što od njih želim čuti i što od njih uglavnom dobivam. Ako mi treba nježan zagrljaj i topao savjet, obratim se toj i toj osobi, ako mi treba duga analiza, obratim se toj, ako mi treba tough bodrenje, onda se obratim toj.
A ti, Nemam curu?
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://lipstick.forumotion.net
malena20



Posts : 226
Join date : 05.05.2009
Dob : 27
Lokacija : zg

PostajNaslov: Re: By the rivers dark   sri ruj 02, 2009 8:43 am

Uglavnom se pred svima pravim jaka i smijem se i šalim kao i inače, a u samoći plačem, valjda sam preponosna da to u javnosti napravim...iako kad se sve skupi znam se pred nekim slomiti...
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Nepenthe
Dark angel


Posts : 626
Join date : 21.05.2009
Dob : 34
Lokacija : Galactica

PostajNaslov: Re: By the rivers dark   sri ruj 02, 2009 11:03 am

Judina sestra je napisao/la:
Opet dobra tema thumbs up
Ja kako kad i zavisno što uzrokuje depresiju i očaj. Moje ponašanje i podnošenje očaja i depresije se mijenjalo kako sam se mijenjala i ja sama. Kad sam bila u pubertetu, rezala bih se i plakala. Sada se više ne režem, ali plakanje pomaže. Kada me nešto slomi, imam već određeni scenarij; ne požurujem se u bodrenju same sebe da ustanem i borim se, nego pričekam da skupim snage za to.
Nisam nesklona potražiti stručnu pomoć, ali s obzirom da su što se tiče toga pare nesklone meni, obično je ne potražim. Ako je u pitanju nešto što mogu sama, onda to sama proživim. Primjećujem da s godinama sve manje trebam tuđi oslonac. Ipak, ne mogu reći da mi ljudi nisu potrebni, imam par ljudi kojima kažem svoje muke. Većinom znam kako riješiti problem, većinom nisam bespomoćna, pa od drugih trebam samo mali push. Obraćam se tim ljudima zavisno od toga što od njih želim čuti i što od njih uglavnom dobivam. Ako mi treba nježan zagrljaj i topao savjet, obratim se toj i toj osobi, ako mi treba duga analiza, obratim se toj, ako mi treba tough bodrenje, onda se obratim toj.
A ti, Nemam curu?

E, hvala. Smile Puna sam inspiracije ovih dana, pa nastojim to malo prenjeti i na ovaj naš forum, da ga malo osvježimo novim stvarima. Smile

OT: Prošla sam sve i svašta... od blage depresije do toga da sam u jednom danu 3x umrla i 3x se rodila.
Kao što si ti rekla za sebe, i moje se ponašanje i podnošenje depresije i očaja mijenjalo kako su godine prolazile. Kad sam bila klinka, nisam uopće znala izraziti i pokazati svoje frustracije, brige i probleme. Bila sam užasno zatvorena, sve sam držala i trpila u sebi. Posljedica - autoagresija i 2 čira.

Psiholozi? Screw them. Prije nekoliko godina, vrtila sam se u začaranom krugu "ovisnosti", opsesije, depresije i ponavljanja stvari/grešaka koje su za mene mogle biti (a na neki način su i bile) pogubne. Inače nisam osoba koja traži tuđu pomoć i "ruku", ali kako je to bila situacija gdje mi je stvarno trebala pomoć, odlučila sam ponos zamijeniti razumom i samoinicijativno sam otišla na razgovor. Odem kod te jedne psihologinje, dobijem fascikl/karton sa 500 pitanja na koja sam morala odgovoriti i nakon 2h koja sam potrošila na to ispunjavanje, odgovaranje i čekanje rezultata, ona me pozove i kaže: "Vi ste u depresiji.". Rolling Eyes Oh really? Surprised Nisam znala da sam u depresiji. Došla sam k vama i odgovorila na petsto pitanja da biste mi vi rekli zbog čega sam došla k vama! Laughing What happened later? She never saw me again, of course. Laughing Na kraju sam si, as usually, pomogla sama.
A kako se borim? Ovisi o problemu i situaciji. Nikad si ne govorim "big girls don't cry", nisam fan samoobmane. Suze su za ljude, a i "velike cure" su (smo) valjda ljudi. Jedino što ne volim plakati pred drugima. To kad sam sama. A sama sam često. I mada ima trenutaka kada bi mi dobro došao taj nježan zagrljaj koji si spomenula, nakon svega što sam sama pretrpila, podnjela i pobijedila, mogu ponosno reći: "I don't need no arms around me, I don't need no drugs to calm me.". Smile
[Vrh] Go down
Korisnički profil
aaaa



Posts : 180
Join date : 10.05.2009

PostajNaslov: Re: By the rivers dark   čet ruj 03, 2009 3:55 am

pred drugima se uglavnom pravim kao da me sve to ne dodiruje previše jer inače mislim da bi se slomila u tisuću komadića koje više nitko ne bi mogao sastaviti, a kad ostanem sama plačem dok ne ostanem bez suza... no to je uglavnom faza koja traje jedan do dva dana, a onda ide terapija metal i hard rock mjuzom i polako život krene dalje, primim se nekog drugog korisnog posla da ne mislim o glupostima i još me neko vrijeme zna uhvatiti tuga i samosažalijevanje, ali sve rjeđe... i s vremenom se sve vrati na svoje... nisam osoba koja može dugo tugovati i koliko god to grubo zvučalo mislim da je to gubljenje vremena jer ne donosi ništa pozitivno osim što se zakopavamo sve dublje i dublje i polako s tom svojom depresijom počnemo ići svima oko sebe na živce i gubimo ljude oko sebe sve brže i brže (ne pričam bez veze, imala sam i ja period duge depresije nekad davno, a onda se opametila)
... jedino što me ponekad zna pogoditi jest kad se prisjetim nekih prošlih događaja i jednostavno se rastužim zašto su ljudi tako blesavi i ne vide dalje od nosa i upropaste stvari koje su mogle biti dobre (tu ubrajam i sebe), to je obično oko onih dana PMS.a ... hehe, no par sklekova i bicepsi koji su poslije ljepši rješava i te mušice
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Sponsored content




PostajNaslov: Re: By the rivers dark   Today at 4:38 am

[Vrh] Go down
 
By the rivers dark
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Lipstick forum :: Društvene znanosti :: Psihologija-
Forum(o)Bir: