Bezuvjetna ljubav - mit ili stvarnost?

Da čovjek može biti odan i vjeran kao pas - može. A može li doista i bezuvjetno voljeti? Ako se pita mene, yo pienso que ! Ljubav je sebična stvar - ona daje, ali nešto i traži zauzvrat. Ako čovjek samo daje a ništa ne dobije in return, ili mu se na neki način i vrati ali to što mu je pruženo nije baš ono za čime srce čezne, onda bude nesretan. Uostalom, sve ima svoje "granice". Imajući sve to u vidu, vjerujete li vi u bezuvjetnu ljubav ili mislite (sa ili bez cinizma) da je to samo društveno-umjetnička tvorevina (nešto treće?)?

Dobra tema

Nisam sklona vjerovati da bezuvjetna ljubav uistinu i postoji, a ako postoji, ne bih je nikako nazvala pozitivnom.
Nekako mi se čini da je nastala (odnosno, bila izmišljena kao pojam) tamo negdje za oltarom, kada su premlaćene, zlostavljane domaćice sjele zajedno i krenule se pitati želi li zaista bog da ih pijani muževi mlate i siluju. Svećenici su tada trebali naći neku vrstu opravdanja, odnosno božju riječ koja će te domaćice kakti utješiti, i važnije, neće ih odvratiti od crkve. Dakle, tada je trebalo zamotati u celofan sva ta mlaćenja, životinjska ponašanja i ostalo, a to se omotalo božjom riječi- voli svoga muža, u dobru i zlu, kad te mlati i kad je pijan, i trpi to dok vas smrt ne rastavi.
Evoluirana verzija bezuvjetne ljubavi je ona romantična, Barbara Cartland tip, gdje ga ona voli, pa makar ga ne vidjela 30 godina, ljubav koja ne poznaje granice itd.
Također, ljudi koji vole reći da bezuvjetno vole su često mazohisti kojima tu i tamo prekipi pa nalaze opravdanje što gutaju sve i svašta.

Mit.Nema tako nečega u stvarnosti.

e da. ne, ne vjerujem da postoji. slažem se da smrdi na mazohizam. ili opsesiju. ne bih ja htjela da nekog volim bezuvjetno. ili da mene netko bezvjetno voli. čak me plaši to

Hm, možda je istina somewhere in between (kako to obično biva). Rekla sam odmah u otvaranju temu da ne vjerujem kako je čovjek sposoban za "no matter what"-ljubav. No ipak, slažem se sa svima onima koji tvrde da je bezuvjetna ljubav = prava ljubav.


"Unconditional Love: The real, and sometimes difficult, work of love?" - A discussion project in New Zealand

Most people who claim to love someone don't really love them, because
they don't know what love actually is. I believe that unconditional love
is the only "type" of love that is worthy of the word "love". None of
the others are really love. It's a spiritual thing. Unconditional love
means that the person can just live their life exactly as they choose
and you will always be there for them no matter what.
I like how M Scott Peck put it... he said that love is about nurturing
the spiritual growth of another person. You can't do that if you want
them to turn out a certain way.
People always try to fit "love" in with things like dating,
relationships and marriage and all that. That doesn't work.
Unconditional love doesn't "fit" in with any kind of conventional
relationship, or any kind of structure whatsoever. Unconditional love is
infinite, but it will always be limited by humans because we are limited
beings. Almost all people always have some level of insecurity and
irrational fears that will drive them to become jealous and possessive
over another person, even if they love them unconditionally and know
that their fears are unwarranted. I think it's still worth it to work on
one's own insecurities and issues, just to see how close one can get to
unconditional love. So, to get back to M Scott Peck - you need to
nurture your own spiritual growth before you can nurture anyone else's.



Hm...

Jako dobra tema Uvijek sam mislila da je bezuvjetna ljubav štetna po osobu koja npr. trpi zlostavljanje od osobe koju voli. i da postoji, zapravo, predljubavni uvjet: voljet ću te pod uvjetom da me ne zlostavljaš. ali to onda zapravo biva neuzvraćena ljubav, jer osoba koja zlostavlja drugu zapravo je ne voli, jer smatram da ljubav nije samo osjećaj, ona je i bihevioralna manifestacija istog. Mogu se složiti s ovim što tekst govori, da to jednostavno znači voljeti nekoga tko živi na način koji već živi, jest, misli, osjeća, itd.
Ali šta bi bili onda ti uvjeti? Ako postoji riječ bezuvjetna ljubav, onda, dakle, postoji i uvjetna ljubav, jer ako je bezuvjetna ljubav jedina vrsta ljubavi koja je dostojna riječi ljubav, zašto onda naglašavati to bezuvjetna? Zašto ne reći samo ljubav? Pretpostavljam da je to zato što postoje i druge ljubavi. Koje su to ljubavi? Jesu li te druge ljubavi uvjetne?
Jer "voljet ću te ako me ne zlostavljaš" nije uvjet, zato što ako se nekoga zlostavlja onda se tu osobu ne voli. Ali ovo "no matter what" pretpostavlja vječnost. A to mi se ne sviđa, to mi zvuči kao da glumimo proroke; voljet ću te zauvijek, "i will always be there for you". To ne možemo znati, jer ljubav može i prestati. To često govorimo ljudima koje zaista jako volimo, ali kad pogledamo više racionalno, a manje emocionalno, onda bi tu rečenicu mogli prevesti ovako: "Toliko mi značiš i toliko te volim da osjećam kao da bih mogla biti uz tebe zauvijek, da bih te mogla voljeti zauvijek. ali ne znam šta će biti za 50 godina, kuda će nas život odvesti, kakve ćemo osobe biti, ne mogu to proreći."
To mi malo liči na ono kad muškarac i žena stoje pred svećenikom i zaklinju se na vječnu ljubav. Nemoj se zaklinjati, jer ne znaš šta će se desiti. Ljubav prestaje, nije ni ona vječna. Nisu, naravno, sve ljubavi limitirane, i one traju vječno. Ali to mi zvuči kao nekakva garancija bez pokrića, jer ŽELIMO voljeti i biti voljeni zauvijek.
Tako da, rekla bih, i will love you no matter what, until that love disappears. Dokle god te volim, tu sam no matter what.

Judina sestra je napisao/la:

Ali šta bi bili onda ti uvjeti? Ako postoji riječ bezuvjetna ljubav, onda, dakle, postoji i uvjetna ljubav, jer ako je bezuvjetna ljubav jedina vrsta ljubavi koja je dostojna riječi ljubav, zašto onda naglašavati to bezuvjetna? Zašto ne reći samo ljubav? Pretpostavljam da je to zato što postoje i druge ljubavi. Koje su to ljubavi? Jesu li te druge ljubavi uvjetne?

"Some secular authors make a distinction between unconditional love and conditional love. In conditional love: love is 'earned' on the basis of conscious or unconscious conditions being met by the lover, whereas in unconditional love, love is 'given freely' to the loved one 'no matter what'. Loving first. Conditional love requires some kind of finite exchange, whereas unconditional love is seen as infinite and measureless. Unconditional love should not be mistaken with unconditional dedication: unconditional dedication refers to an act of the will irrespective of feelings (e.g. a person may consider they have a duty to stay with a person); unconditional love is an act of the feelings irrespective of will."

Citat :

voljet ću te pod uvjetom da me ne zlostavljaš. ali to onda zapravo biva neuzvraćena ljubav, jer osoba koja zlostavlja drugu zapravo je ne voli

Istina. Zlostavljati partnera/partnericu nije ljubav. No, iako je zlostavljanoj osobi ta ljubav neuzvraćena, ona ipak (bezuvjetno) voli osobu koja, racionalno gledajući, nije dostojna njezine ljubavi.

Citat :

Ali ovo "no matter what" pretpostavlja vječnost. A to mi se ne sviđa, to mi zvuči kao da glumimo proroke; voljet ću te zauvijek, "i will always be there for you". To ne možemo znati, jer ljubav može i prestati. To često govorimo ljudima koje zaista jako volimo, ali kad pogledamo više racionalno, a manje emocionalno, onda bi tu rečenicu mogli prevesti ovako: "Toliko mi značiš i toliko te volim da osjećam kao da bih mogla biti uz tebe zauvijek, da bih te mogla voljeti zauvijek. ali ne znam šta će biti za 50 godina, kuda će nas život odvesti, kakve ćemo osobe biti, ne mogu to proreći."
To mi malo liči na ono kad muškarac i žena stoje pred svećenikom i zaklinju se na vječnu ljubav. Nemoj se zaklinjati, jer ne znaš šta će se desiti. Ljubav prestaje, nije ni ona vječna. Nisu, naravno, sve ljubavi limitirane, i one traju vječno. Ali to mi zvuči kao nekakva garancija bez pokrića, jer ŽELIMO voljeti i biti voljeni zauvijek.
Tako da, rekla bih, i will love you no matter what, until that love disappears. Dokle god te volim, tu sam no matter what.

Ovo apsolutno potpisujem. Kako se nekome zakleti na vječnu ljubav (i još pred oltarom ) when: 1. people change, 2. shit happens! Jedino što je stalno na ovom svijetu, to je promjena. I jednog dana, za 5, 10 ili 15 godina desi se to, da ta osoba s kojom si dijelila svoj život i svoju ljubav mentalno više nija ista ona osoba u koju si se zaljubila i koju si poznavala. Ili obrnuto, kada si se zaljubila u nju i dok si bila s njom, ona je bila ono što si ti u tom trenutku/fazi života trebala... no, ti si se promijenila i sada trebaš nekog tko bi ti bolje odgovarao, jer s ovom više nisi na istoj "frekvenciji".
Naravno, to ne znači da se treba bojati budućnosti i promjena koje ona nosi... i da veze "začete" u mladosti ne mogu "ostarjeti" skupa s nama. Lijepo je naći i imati nekoga s kime ćemo zajedno provesti život, sve njegove uspone i padove. A to si sigurno svi želimo.

hmm... možda sama sebi skočim u usta ali pokušat ću objasniti: vjerujem u bezuvjetnu ljubav i zapravo koga god sam do sada zavoljela bilo je bezuvjetno, jednostavno sam ga/nju zavolila (i to ne mislim samo na romantičnu ljubav nego i na prijateljsku, roditeljsku itd...) i nije bilo nikakvih uvjeta i svakog koga sam do sada voljela još uvijek volim iako s nekima više nisam. ako me netko počne zlostavljati i maltertirati na bilo koji način, odlazim, ali to ne znači da prestajem voljeti tu osobu. no smatram da ljubav i ostajanje s nekim nemaju nikakve veze, potreba da budemo s nekim je čisto sebična i time želimo sebi udovoljiti, a ako nekog volimo, jednostavno volimo no to ne znači da zbog ljubavi prema nekome trebamo sebe uništiti. ljubav je ljubav, njena posljedica mogu biti popuštanje, lakše prelaženje preko tuđih mana i sl, ali to i nema veze s ljubavi, to činimo zato da ne izgubimo tu osobu i da bude kraj nas i da se mi onda osjećamo bolje, to nije ljubav...

Hm, da.
Ima jedan članak iz knjige "Ogledi o ljubavi", gdje autor kaže:
"Korijeni ljubavi leže u porivu da pobjegnemo od sebe i vlastite slabosti vežući se uz nekog lijepog i plemenitog, po mogućnosti besprijekornog onoliko koliko smo mi pokvareni. Ali ako nam uzvrati ljubav, prisiljeni smo vratiti se sebi. Ili još gore - predmet žudnje nam se odjednom čini manje napetim. Jer, kao što je rekao Groucho Marx: "Nikad ne bih pristao biti članom kluba koji bi primio nekoga poput mene.". Možemo li izvući neki zaključak iz tog paradoksa? Ako vam se netko sviđa na početku, vjerojatno vam se neće na kraju i obrnuto. Ako ispočetka i niste toliko ludi za svojim partnerom, možda s vremenom i shvatite da nije tako loš. Ima nešto istine u tome da je ljubav pravilno doziranje davanje i očaja. Baš bi trabaduri pjevali divne ljubavne pjesme pod prozorima da su im zauzete gospe ikada otvorile vrata..." .